Kad vikend počne srijedom, i kad mu se pri tome ne nazire kraj, nostalgija je neizbježna... Sjećate se sigurno dana kad su tri noći koje provedete na nogama nešto što vam se svake sedmice dešavalo... Gdje li nestadoše ti dani? U svakom slučaju, poslije mrtvila koje je u Banja Luci vladalo zaista dugo, mislim čak od dočeka Nove godine (uz nekoliko iskakanja iz monotonije, zahvaljujući prvenstveno domaćim snagama i entuzijazmu), desile su nam se tri žurke u nizu.
Prva - duhovito nazvana Afterschool party, fantomska žurka koja je izronila niodkud, pojavivši se samo na panoima na autobuskim stanicama i sajtovima koji prate sva... pa, uslovno rečeno, šminkerska dešavanja. Zamalo da je ignorišemo, kad na line-upu izađoše Wedran i Focho (Sarajevo), Ivan Komlinović (Zagreb) i Ivee (Beograd). Vidi vraga, biće tu nešto. Posebna atrakcija je mjesto, ljetna pozornica tvrđave Kastel, zaista divno mjesto, otvoreno, prostrano, da se odlično ozvučiti i ima odličnu karmu. Doduše, tvrđava se nalazi na pet minuta od centra grada, pa je komunalna policija prečest gost na eventima, ali nadali smo se kooperativnosti zabrinutih građana i gradonačelnika koji stalno ponavlja kako mlade ljude treba motivisati, stimulisati da ostanu i rade i grade...
Uporna kiša te srijede je prestala tačno na vrijeme da se postavi ozvučenje i sve bude spremno. Pojavili smo se neuobičajeno rano, oko 23 sata i zatekli ogroman red na kamenom prolazu. Ulaz je bio besplatan, a lijepo sam se nasmijala kad me je policajac zaustavio i rekao: „Ne može ako nemaš 18 godina!“ Hvala ti lijepo čika policajac, imam i skoro desetak više...
Stižemo tačno da vidimo kako se Siniša Tamamović oprašta od gramofona i smjenjuje ga Focho. Nikakvih zamjerki ne pronađoh - lijepo se i jasno čuje mjuza sa svih tačaka strmog podijuma, svjetla sasvim pristojna, masa nimalo kritična, mrak gdje treba, pokretni toaleti u funkciji, tri šanka na strateškim mjestima... Sem što nije bilo piva. Samo štok-kola i đus-votka. Štok-votka. Đus-kola. Pa kako ko voli...
Čuli smo Fochinu interesantnu muzičku fuziju pumpin’ stvari, dobro izabranih za zagrijavanje (i pregrijavanje), i taman kad noge nađoše oslonac, a guza pravi takt, kad štok-votka krenu da oduzima desnu stranu, preuze nas Komlinović. Brz i kvalitetno osmišljen minimal set zakucao nas je narednih četrdesetak minuta, međutim, nismo se pravo ni snašli, kad eto Vedrana... Tranceraška BL ekipa (sjajni, veseli, pozitivni momci, okupljeni pod imenom Inner Sunrise), koja je ovaj put bila u publici oduševljeno skakuće i kreće najveseliji (i čini mi se najduži) set te noći. Mnogoljudna publika, šarolikog sastava, sjajno je pozdravila, prihvatila, ispratila Wedranov izbor muzike. Ni traga onom karakterističnom, snobovskom, banjalučkom laganom klaćenju s povremenim pokazivanjem drugog poluprofila... To smo gledali naredne noći. Za sam kraj (a kraj je bio tačno u dva poslije ponoći), slušali smo Ivee, live set sastavljen od pretvrdih, prebrzih techno stvari, uz koje ja, ni poslije dvanaestak godina nisam naučila da plešem. Ali, masa se talasa, atraktivna dama za deckovima uživa, glasno je i brzo, pa i njoj dadosmo solidnu prođu.
Četvrtak - Full Moon party, klub Kruna i special DJ star Jean Marie K. Kruna je veliki, lijepi klub na vrhu zgrade u samom centru grada, sav u staklu, nov i poznat kao svratište fancy ekipe, svakakvih muzičara (od Elementala, do turbofolkera, ali i komercijalnijih, ali nikako loših electro i house DJ-eva). Problem je što vas stalno iznenađuju kojekakvim crvenim tepisima, bakljama, kad iz lifta kročite unutra znaju vas slikati ko da ste na Oskaru... Kasnije prikazuju te fotke na 1000 plazma ekrana unutar kluba... Elem, ovaj put su nas neke mišice promoterke nutkale nekim cigaretama, kuponima za besplatne otrovno zelene i plave koktele, pa smo, malkice prestravljeni, sreli neke preparirane vukove, koji su zaštitni znak sponzora...
Resident nas je ugnjavio dosadnim vocalhouse hitovima, kad je oko keca došao nasmijani tamnoputi superstar. Moram primjetiti da se, u odnosu na prije nekoliko godina, gospodin jean marie dotjerao, poradio na sebi, ali u muzičkom smislu, nije nas pretjerano oduševio... tek poslije sat i po svakakvog housea, osjetih ono prijatno golicanje u stomaku, koje imam svaki put na neku finu elektricu... Otišli i prije kraja, malkice sputani gorepomenutim poluprofilima, svakakvim šljaštećim polusvijetom i plesačicama koje su...hm... simulirale sex prvo međusobno, a onda i sa tim nesrećnim prepariranim životinjama...
Petak - Promo EXIT party, Music Hall. U odnosu na prethodne noći, meni najmilija mjuza, 125 bpm max, ali tvdo, jako, moćno... S dušom i ponekom melodijom Prijateljska partijanerska lica, prijateljski klub, koji volimo uprkos groznoj istini napisanoj na vratima ženskog wc-a: „I svinja ima bolju klonju!“. Siniša Tamamović prvi na redu, standardno dobar, standardno jak. Zatim Dee Face, koji nas je opet oduševio i onda Dejan Miličević, koga volimo iz nekoliko razloga... Najviše zato što smo svi rasli zajedno s njim i TTP-om, a i zbog totalne transformacije kompletne atmosfere, kad god se pojavi za pultom. Tačku na i stavio Mladen Tomić, svjetla se popalila tačno u četiri (ura za ljetno radno vrijeme), a mi ostadosmo da se još više veselimo nadolazećem Exitu...
Talenat još jednog domaćeg artista i producenta prepoznat je i izvan granica BiH. Ovaj put riječ je o Siniši Lukiću, čiji uradak nazvan „Nikotin“ uskoro izlazi na kompilaciji „Simplicity Volume One“ pod etiketom „Jesus Loved You“, čiji je osnivač i glavni protagonista jedan od najvoljenijih i najcjenjenijih Slovenaca u BiH - Valentino Kanzyani. Siniša živi i radi u Brčkom, iako je rođen u Cirihu. Produkcijom se počeo baviti sa svojih 14 godina. Dosta je vremena proveo za računarom praveći semplove i loopove, a sada se taj trud i vrijeme - isplatilo. 2007. godine izdao svoje prvo izdanje za Italijanski label Subtronic Rec te ubrzo nakon toga slijede nekoliko remixa i prvi EP pod nazivom „Dirty Bass“ za Londonski Label Musictracx Rec. Radio je i remixe za Dibby Dougherty, Alex Nademski, Fahdoush, Gaja aka Goran, Enggenier
